Porodica Damjanović iz sela Međeđe, biće preseljena u Nikšić, pa će konačno imati adekvatne uslove za život. Žarko i Vidosava imaju tri kćerke, a jedna je teško oboljela. Ukinuta im je socijalna pomoć jer je Žarko suvlasnik krševitog imanja koje mu je djedovina. Nemaština i 23 kilometara udaljeni Nikšić otežavali su brigu o kćerki kojoj je neophodan ljekarski nadzor. Zato je Centar za socijalni rad, nakon pisanja „Dana” o teškoj situaciji Damjanovića, obezbijedio smještaj za ovu porodicu. Ivan Mitrović, direktor ove ustanove, kaže da je uz konsultacije sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja i svojim saradnicima, došao do zaključka da je najbolje rješenje toj porodici obezbijediti stan u Nikšiću. Tako su odlučili da im na korišćenje ustupe porodičnu kuću na Oštrovcu, koju je Centru dao stariji gospodin koji je nakon smrti supruge nastavio da živi u Domu za stare u Risnu, jer nije mogao više da brine o sebi.
Mitrović pojašnjava da Damjanovići imaju pravo korišćenja kuće koja je namještena, te da ih niko ne može izbaciti iz nje, ali isto tako nemaju pravo da je otuđe. Ono što je izvjesno, kako smo saznali od socijalnih radnika, Damjanovići, po novom zakonu, mogu ostvariti pravo i na dodatna primanja. Žarko penziju od 193 eura, na invaliditet djeteta, a Vidosava, takođe taj iznos na broj rođene djece, što će im biti od znatne koristi.
Žarko Damjanović je za „Dan” izjavio da je bio iznenađen pozivom Mitrovića, da su zajednički obišli kuću na Oštrovcu, i da mu je bila ostavljena mogućnost dogovora sa porodicom, da zajedno odluče, da li prihvataju ponudu.
– Svesrdno sam prihvatio. Još se nijesmo preselili, kćerke je prečišćaju, a moramo i okrečiti, pa ćemo se useliti. Srećni smo i presrećni. Sada nećemo imati problema da češće posjećujemo ljekara sa kćerkom, a uz to imamo i kupatilo, što nam puno znači – kaže Damjanović. On je dodao da još ni sam ne može da vjeruje da će im se život promijeniti nabolje. Damjanovići žive u trošnom kućerku, bez vode i struje, o telefonskom signalu tek nema pomena. Željni su razgovora sa drugim ljudima, jer kroz selo vodi samo makadam kojim rijetki hode.
Na posnoj i kamenitoj zemlji jedva preživljavaju. Prije pola godine oduzeto im je pravo na naknadu za materijalno obezbjeđenje porodice, pa sada dobijaju samo novac za njegu kćerke.
Žarko je ranije ispričao da vjeruje da su Međeđe jedino selo u nikšićkoj opštini bez puta, vode u struje. Uslovi za život su teški da ne mogu biti teži. Porodica je ranije bila brojnija. Sin se odselio, a dvije kćerke su se udale.
Porodici Damjanović je ukinuo materijalno obezbjeđenje porodice 118 eura, jer su vlasnici zemljišta na kome, kako kaže Žarko, jedino kamena ne fali.
– Ovo je goli krš i nije samo moje vlasništvo, već i trojice braće koji žive u Srbiji. Ovo nam je djedovina. Nijesam je napuštao, već sam ostao da živim ovdje, a i nijesam imao gdje otići. Nekada sam radio u Rudnicima boksita, ali na određeno vrijeme. Sada sam bez zaposlenja. Mučimo se kako da preživimo, obezbijedimo kćerki liječenje. Držimo desetak ovaca, pa mesa, sira i mlijeka nam ne fali, ali bez brašna često ostanemo. Nemamo novca da ga kupimo. To malo socijale koju primimo potrošimo kćerki za ljekove – ispričao je Žarko prilikom prve posjete Damjanovićima.
Supruga Vidosava je ispričala da je bilo teško podizati djecu daleko od civilizacije, iako su u 21. vijeku i relativno blizu grada.
- S mukom i velikim trudom nastojala sam svim snagama da održim porodicu, podignem djecu, izvedem ih na pravi put i stvorim od njih poštene ljude. Nadam se da sam uspjela u tome, iako nije bilo lako. Ljeti ili zimi, ložim šporet na drva, a bude dana da čak ni brašna nemamo. Navikli smo da nemamo, pa djeca i ne traže. Često me duša boljela, jer sam osjećala da pate zbog nemaštine, ali sam prosto bila nemoćna da im više obezbijedimo. Ipak, srećni smo što smo ih sačuvali od svih poroka, i onoga što ne valja, ispričala je kroz suze Vidosava.
Ž.J.
Otežano školovanje
Prije osam godina Damjanovići su morali da ispišu djecu iz škole zato što nijesu imali mogućnosti da ih školuju.
- S obzirom da je selo bez puta, struje, vode i da su djeca morala da pješače kroz zabit i po dvanaest kilometara u jednom smjeru, jer nijesmo imali prevoza, bili smo primorani na takav potez. Ipak, tadašnji direktor Centra za socijalni rad Drago Spajić i socijalni radnik Žarko Milić, su nam izišli u susret i pomogli nam da djeci obezbijedimo privatni smještaj u prigradskom naselju Kličevo, kako bi se, ipak iškolovali. To je trajalo tri godine. Sada se Svetlana i Vesna školuju tako što su tokom sedmice dok traje nastava, smještene kod rodbine, a za vikend dođu na selo –ispričala je ranije Vidosava.